Pridići se duhovnošću i psihološkom pomoći

Nađemo li se u bilo kakvoj potrebi duha ili psihološkoj krizi, moramo znati najprije sami sebi pomoći. Suvremena psihologija i medicina ne isključuju duhovnu pomoć, a i duhovnost to podrazumijeva.

Vjera! Vjera u Boga uvijek pomaže. Ona ti potvrđuje da nisi sam. Bog je s tobom – Emanuel. Jer Bog postoji, tvoj život ima smisla i kada ti se čini da nema, i kad ti se čini da su trpljenja i nepravde nadišle tvoje kapacitete strpljivosti. Vjera ti također daje bolju samospoznaju, jer se spoznajemo prema slici Onoga po kome smo stvoreni.

Kriza će proći! Život bez krize ne postoji, ali treba imati svijest da teško stanje koje proživljavaš neće dovesti do puknuća i da nećeš poludjeti. To je prolazno stanje. Imaj povjerenja u Boga da on sve vodi radi tvoga sazrijevanja, a prije svega da se očistiš od grijeha i dođeš do poniznosti. U takvim stanjima duhovnog rada na očišćenju svoje savjesti pomozi sebi i psihološki, bez obzira da li je uzrok tvoga problema grijeh ili kriza kao takva. Sam sebi reci: ovo će proći. Čak i ako u to ne možeš vjerovati. Sjeti se nekih svojih prijašnjih kriza koje su prošle. Kada nadvladamo krizu kao kušnju, postajemo zreliji.

Razgovaraj! Tako je potrebno razgovarati, nekome iznijeti sadržaj svojih misli i svoje probleme. Zamolite nekoga da vas sasluša. Nemojte očekivati da će vam ta osoba dati prave odgovore, ali važno je da vas iskreno sasluša. To je psihološka potreba, a još je učinkovitije ako možete s tom osobom, nakon svoga otvaranja i razgovora, pomoliti se. Najvažnije je razgovarati kada dolaze teške misli  i ponižavanja sebe, gledanja samo na zlo, nepravde i uvrede, ili prisilne suicidalne misli. To sve mora izaći van. Ako nemate s kime to podijeliti, otiđite po stručnu pomoć, prije svega kod psihoterapeuta, ali također i kod svećenika.

Biti samostalan! Morate neke stvari za svoje dobro čak i forsirati. Kao što su aktivnosti: šetnja, gimnastika, plivanje, trčanje ili barem pronađite neki hobi. Pristupite nekoj crkvenoj djelatnosti (pjevačkom zboru, hodočasničkoj skupini, molitvenoj zajednici, Caritasu, misijskim aktivnostima, itd.). Stari su govorili „Radi nešto, iako ti se ne da!“ Najgore je samovati bez cilja i puštati da nas misli ili emocije bacaju u loša stanja. Možda će vam neko forsiranje aktivnosti izgledati besmisleno, ali će vam vremenom donijeti dobre plodove.

Opraštanje! Ako ste izranjavani, morate opraštati. Opraštati trebamo stalno i svakodnevno. Čim se sjetite koliko vas je neka osoba povrijedila i ponizila, odmah stanite pred Boga u duhu i recite: "Dragi Bože, opraštam toj osobi (…) to i to (…)." Ponavljajte to sve dok ne osjetite lakoću i mir u svojim mislima u odnosu na tu osobu. Mnogo je ljudi završilo s lošim posljedicama, sve do konkretnih psihičkih poremećaja, jer nisu shvatili ključ opraštanja. Nisu ih slomili drugi, nego ih je nepraštanje slomilo. Fokus s nepravde koju smo doživjeli moramo preusmjeriti na opraštanje, i to upravo prema onima koji su nam nanijeli nepravdu. Danas psihoterapeuti, čak i oni koji nemaju vjerski svjetonazor, redovito prolaze sa svojim pacijentima vježbu praštanja. Praštanje opušta živce.

Čitanje! Tko čita, uvijek izlazi iz nekog ispraznog stanja. Zato trebate čitati onu knjigu koja vam upravo sad treba. Katkada će to biti dobra knjiga iz područja psihologije (posebno ona koja pokreće motivaciju), katkada će to biti životopis sveca. Naravno, riječ Evanđelja neka je uvijek u vama. Čitajte knjige o ljudima koji su izašli iz krize sličnoj vašoj, ili koji su prebrodili situacije i krize koje vi sada prolazite.

Nema bezizlaznosti! Psihološki gledano, ali i vjernički, ne postoji stanje u kojemu smo došli do zida, pa da se ne može dalje. To je samo psihološki dojam. U tom je slučaju potrebno promijeniti pravac. Savjet za one koji su u takvom stanju je sljedeći: mijenjaj loše misli i loše navike, zatim pronađi nešto u životu što te barem donekle može učiniti sretnim. Odredi si vrijeme za molitvu. Dakle, postavi cilj i pravila (ili sredstva), kojima ćeš stići do cilja. Neka se u tebi probudi zadovoljstvo dobitka zbog toga što ćeš raditi na sebi. Bog nas je takvima stvorio - da se borimo za svoj bitak, i da volju za životom ne možemo izgubiti.

Uistinu volju za životom i ne možemo izgubiti, nego gubimo volju da u svom životu napravimo nešto lijepo. Radije smo skloni od sebe napraviti žrtvu i svima se žaliti kako nam je teško. Lakše je biti žrtva i pesimist nego optimističan, vedar i veseo vjernik i u konačnici čovjek - ljudina. Kada se napravimo žrtvom, to ne traži od nas nikakvoga truda, lijeni smo, ali nam tada biva sve gore i gore. Čak se može susresti nesretne svećenike i redovnice, koji se uvijek žale na poglavare ili na neke pozicionirane ljude. Međutim, ako oni dođu na to bolje pozicionirano mjesto, uz pretpostavku da se nisu promijenili, tj. nisu radili na sebi, onda se žale kako drugi nisu zahvalni jer oni puno rade a drugi to ne vide i ne cijene njihov trud. Dakle, takvi su ljudi sebi dali za pravo da budu nezadovoljni, a time i nesretni.

Sve se svodi na to da čovjek mora sam u sebi biti sretan i zadovoljan jer je dijete Božje, ma gdje god živio. Tu sreću ne može vam dati nijedan čovjek, nijedna dispozicija, nijedna pohvala. To morate sami u sebi pronaći! To je odnos između vas i Boga koji jedini daje sreću, jer Bog je sretan sam u sebi.

Suočavanje s vlastitom istinom! Ako ste sebi postavili takav misaoni zid da su drugi uzrok vaše nesreće, morate se pomiriti s činjenicom da niste u pravu. Svi psiholozi i psihoterapeuti će vam to potvrditi, a o svetcima da i ne govorimo. Međutim, ljudi u krizi obično vide samo zatvorena vrata, odnosno nemogućnost da im bude bolje. Tada se roje raspršujuće misli kako je drugima dobro, a njima teško, kako bi bilo bolje negdje drugdje, kako bi bilo dobro napustiti, pobjeći. Ali gdje i kamo? Kako nas Psalam 139., uči: „Kamo da idem od Duha tvoga i kamo da od tvoga lica pobjegnem?“ Moramo biti u stanju zaustaviti se u svojim mislima i reći sebi: "Sve je dobro. Bože, hvala ti što postojim, ja sam tvoje stvorenje, ja sam tvoje dijete, učini me sretnim. Želim se otvoriti tvojoj milosti. Ja moram sam sebi pomoći, a ne smatrati druge uzrokom svoje nesreće." Kada se okrenemo od tih zatvorenih vrata, odmah ćemo vidjeti prostrano polje vlastitih mogućnosti i kreacija. I shvatit ćemo kako možemo još puno napredovati i napraviti, bez obzira hoće li biti pohvale ili ne, jer, Nebo nas gleda s ljubavlju i to je sasvim dovoljno za mir u nutrini.

Počni od svojih misli! Reći će Pavao: „Mi imamo misao Kristovu!“ Zato odredi sebi objektivni cilj svoje sreće i traži način kako ćeš ga postići. Misao mora biti čista, nikoga ne osuđuje i svima prašta. Ali, to je ponekad teško jer je lakše prihvatiti poraz, zatvoriti se u sebe i ništa ne poduzimati. Opet su drugi krivi za to što sam nesretan. U takvim misaonim blokadama treba jednostavno reći zlu: "Dosta više! Ljudi su moja braća. Ja ih ljubim i idem dalje. Nikoga više ne okrivljujem za svoju nesreću. Ako bi mi netko i bio težak, nije li Gospodin Isusu rekao: Blagoslivljajte svoje progonitelje!“

Kada se borite da u vašem umu uvijek prebivaju pozitivne misli, misli vjere i nade, misli radosti i zahvale životu, misli da će Bog za vas uvijek činiti dobro jer se uzdate u njega, tada je pobjeda na vašoj strani. Vi stječete veliku prednost, jer ste ušli u kognitivne sposobnosti da se ne prepuštate starim negativnim obrascima misli ili teškim emocijama koje su vas obarale. Ovako se otvarate kreativnoj vjeri i moru dobrih mogućnosti u svome životu. Sv. Ignacije Lojolski je u početku svoga obraćanja ubrzo primijetio da se napasnik poigrava s našim mislima. Dubokim promišljanjem, on ga je prozreo, odbacio i naučio se opredjeljivati za Božje misli, koje uvijek pridižu i izgrađuju.

Stav sreće! Nije izvor sreće bogatstvo, ni znanje, ni položaj, ni čast, pa ni zdravlje, nego pouzdanje u Boga!  Psiholozi bi to nazvali optimizmom, kao vjernici trebamo to i uvažiti, no znajući da nada nadilazi optimizam. Ako zauzmeš nutarnji stav zahvalnosti i počneš zahvaljivati za svoj život i za sve drugo, vidjet ćeš brzo promjene raspoloženja u sebi, ali je potrebno ustrajati u zahvalnosti, sve dok to ne postane dio tebe.

Svjetlo u tebi! Prepoznaj u sebi tračak nade. To je blagodat koju treba cijeniti. Kada na sve gledaš s vedre strane, kada ti jutarnje ustajanje postane veselje jer zahvaljuješ Bogu za novi dan, kada gledaš na nedostatak nečega u svome životu samo kao na određeni period koji će ti pomoći da se još jače pouzdaš u Boga, tada znaš da dolazi bolje sutra. Pouzdanje u Boga je nešto što poništava opterećenost materijalizmom i častima. Čovjek je sretan i uspješan samo ako ima pouzdanja u Boga! Samo nada daje motivaciju, sreću, vedrinu i svetački humor. Nadom preduhitri svaku bolesti.

Morate naučiti što trebate korisno izvući iz svoje bolne stvarnosti. Sjetimo se da sv. Augustin kaže: „Kada te  Bog ne bi htio tamo gdje jesi, ne bi te tu ni postavio.“ Ako gledamo samo na teškoće u životu, onda nam je stvarno teško, a ako gledamo što dobro trebamo naučiti u ovoj životnoj fazi i što promijeniti, tada dobivamo volju za životom.

Svaki problem se može sagledati iz dvije perspektive, a na vama je da izaberete. Npr. ako bi vam doktor u nekoj bolesti rekao kako su vam izgledi 99% da ćete preživjeti, lakše ćete se u svojim mislima nositi ako mislite na tih 99%. A ako bi vam za isto stanje bolesti rekao  kako su vam šanse 1%  da ćete umrijeti, i ako se fokusirate na tih 1%, bit ćete žalosni, deprimirani i prestrašeni u svojim mislima i to će vam onda poljuljati nadu i životni elan. Izaberite kako ćete gledati, optimistično ili pesimistično, s nadom ili bez nade.

Trajna radost učenja! Sve se može naučiti, kada smo svjesni što želimo naučiti, a najvažnije je naučiti živjeti. Mi to imamo u sebi, samo se trebamo potruditi okrenuti ploču samosažaljenja u radost rada na sebi. Najbolje je započeti s odlukom promjene misli i usvajanja dobrih navika. Nema se što čekati. Pogledaj u oči svome problemu! Možeš prvo na pesimističan način, a zatim na optimističan. U pesimizmu ostajemo nepomični pred problemom, a optimizam i nada nas pokreću na dobro, pale se lampice vjere i kreativnosti, radosti i povjerenja u život. Pokušavaj sve dok ne uspiješ. Dobra motivacija dolazi samo kada optimistično pristupiš problemu.

Dvije su se prijateljice žalile kako su u djetinjstvu imale želju naučiti španjolski, ali da im je sada kasno jer već imaju puno godina, a i mirovina je blizu. No, ipak se jedna od njih odvažila učiti ga. Malo pomalo naučila je jezik, ostvarila svoj određeni cilj, stekla mnoga prijateljstva, postala sretna, pa i mnogo svijeta proputovala zahvaljujući upravo jeziku koji je savladala. Stari bi rekli probaj do 100-ti put. Usput rečeno, dulje je živjela od svoje prijateljice koja je samo prihvatila žalost što nije naučila jezik koji je oduvijek željela.

Pokušati - uvijek je polazna točka prema duhovnom u mentalnom zdravlju. Kreneš li putem ostvarenja dobrog cilja, tada ćeš razviti relacije povjerenja i poštovanja prema sebi i drugima. Dakle, nastoj sebi pomoći na pozitivan način, i psihološki i duhovno (molitveno). Ako, pak, misliš da tvoje stanje nadilazi tebe i ne možeš se nositi s njim, onda je sasvim mudro potražiti psihoterapeutsku pomoć. Ili, ako je stanje izrazito teške duhovne naravni, onda potraži svećeničku molitvenu pomoć.

Služiti u ljubavi! Svrha našega života je usrećiti druge, jer bez toga ne možemo ni mi biti sretni. Mnogi su ljudi ostvarili svoje ciljeve, a kada su mislili da su uspješni i na vrhuncu karijere, duboko su pali. Upravo zbog toga što im je vlastiti uspjeh isključivao dobro drugih. Mislili su samo na sebe. Sreće nema ako ne razmišljamo kako druge usrećiti.

Steci prijatelja! Steci sebi prijatelja. Stari su Grci smatrali da je prijateljstvo krepost. Zreo je onaj tko zna steći prijatelja i tko zna biti prijatelj. Nikada ne očajavaj, za svako stanje ima pomoći. Premda se naš životni križ isprepliće s našim procesom sazrijevanje, nikada on nije takav da ne bismo osjetili u njemu djelotvornost Božje milosti. Bog nas voli i On uvijek zna što je za nas najbolje, iako mi to često ne znamo. Potražimo ga u svom srcu, potražimo ga u prijateljima - u braći i sestrama Crkve, u Njemu samome.

Kada pročitate ovaj članak, ako ste potaknuti raditi na sebi, pročitajte ga ponovo, donesite neke konkretne odluke (ciljeve) i pođite putem ostvarenja.

Zabilješke s predavanja jednog svećenika i jednog psihologa