Misliti na Božju nazočnost

Osnovna misao brata Lovre od Uskrsnuća je posvješćivanje Božje prisutnosti.
On kaže: “Da bismo bili s Bogom zajedno, nije prijeko potrebno uvijek boraviti u nekoj crkvi. Svatko može od svojega srca načiniti tihu kapelu u koju će se, pokadšto, povlačiti da ponizno, skromno i u ljubavi razgovara s Bogom. Svaki čovjek može tako govoriti s njime, jedan više, drugi manje. On zna koliko mi možemo. Dakle, počnimo!”

Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba nazočnosti Božje.

Ona se sastoji u navikavanju na to da boravimo u društvu s njim, da razgovaramo s njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme.

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. NE. 

Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom. Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost.

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve? 

Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa.

Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća