Božja riječ iz srca u sav svijet
Sv. Ignacije Lojolski u središte Duhovnih vježbi stavlja Božju riječ
Crkveni dokumenti nas potiču da stavimo Božju riječ u središte svoga života. Tako npr., na XII. općoj skupštini Sinode biskupa, u Rimu 2008., godine, na kojoj su sudjelovali delegati biskupskih konferencija cijeloga svijeta, zaključeno je da „Riječ Božja treba biti u središtu i životu svakog pojedinca i svake obitelji“. Inače se za takvu sinodu kaže da je to „Koncil u malome.“ Sjetimo se i sv. Jeronima koji kaže da je „Nepoznavanje Pisma, nepoznavanje Krista“. Dakle, u središtu naše pobožnosti treba biti Božja riječ.
Prije nego prikažemo Ignacijev naglasak na Božju riječ, spomenimo dva značajna Biblijska teksta koja izrazito ukazuju na važnost interiorizacije Božje riječi. Kušnja u pustinji! (Mt 4,1-11). Napasnik dolazi Isusu na kraju kušnje, kada su ljudske snage i izdržljivost na izmaku. Ali on ga nadvladava snagom Božje riječi. Tu je važno primijetiti koliki naglasak Isus stavlja na poznavanje Božje riječi! Triput kaže „pisano je“. Što je to što je pisano? Božja riječ! Dakle, kako ćemo se oduprijeti neprijatelju ako ne poznajemo Božju riječ? Kršćanin mora dobro poznavati ono što je pisano a to je Božja riječ! I još Isus dodaje: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“. On, kao utjelovljena Riječ, oslanja se na Božju pisanu riječ. Time nam pokazuje kako trebamo koristiti oružje Božje pisane riječi (usp. Ef 6,17). I Eva je također pred neprijateljem počela iznositi argument Božje riječi - „rekao je Bog“ (Post 3,3), ali nije bila dosljedna u oslanjanju na Božju riječ dokraja. Poznavanje Božje riječi je također važno za obranu Božjeg istinskog nauka (Dj 18,28). Kao drugi poticaj uzmimo Pavlov tekst: “Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!” (Kol 3,16). Dakle, sva je riječ Pisma važna, ali Kristovo Evanđelje na poseban način mora prebivati i svijetliti u ljudskom srcu. Evanđelje je najjače svjetlo i vrhunac Božje riječi!
Sv. Ignacije želi da svu širinu svoga srca damo Božjoj riječi. On je shvatio iz vlastita iskustva da je Sveto pismo, osobito Evanđelje, nešto što snažno pokreće čovjekovu nutrinu. Zato je želio da riječ Božja bude utkana u život svakog Kristova sljedbenika. On je dobro poznavao Sveto pismo, ne toliko u studijskom smislu, već u egzistencijalnom. U njemu je živjela Božja riječ! Držao je da svaki koji obavlja duhovne vježbe (egzercitant) treba doći do prisnog odnosa (familijarnosti) s Kristom, a to se najbolje postiže kroz razmatranje i kontemplaciju Evanđelja. Izrazito naglašava kako je važno ući u kontemplativni molitveni stav. To je najbolji način da se Evanđelje ulije u naš život. Papa Franjo, kao dobar poznavatelj kontemplativne molitve kaže: „Za poniranje u Božju tajnu inteligencija nije dovoljna; potrebne su još kontemplacija, bliskost i obilje“ (22.10.2013., Vatican). Postoji nešto u duhovnim vježbam kod Sv. Ignacija što se zove compositio loci - predodžba mjesta. Radi se o maštovnoj predodžbi evanđeoskog događaja koji želimo kontemplirati. Nije riječ o tome da sami sebe nahodimo i zamišljamo maštom što želimo, već je naglasak na pasivnom primalačkom stavu. Takav nam stav pomaže lakše prepoznavati djelovanje Božjega Duha u molitvi. Zato molitva kontemplacije treba biti u spontanoj otvorenosti onome što dolazi od Boga. Važno je istaknuti da ne kontempliramo prazninu ili ništa/vilo, nego osobu Isusa Krista te prosimo milost Božju kako bismo ga nasljedovali tj. usvajali njegov karakter.
Budući da je Božja riječ Duhom Svetim nadahnuta knjiga, ona je uvijek živa – Bog nam preko nje govori. Tako kaže i sv. Jeronim: „Kada moliš, govoriš Bogu, kada razmatraš riječ Božju, Bog govori tebi“. Za Sv. Ignacija, ovi susreti s Božjom riječju nisu nimalo sladunjavi ili neke lijepe priče, nego realno sučeljavanje našega života s Isusovim. Jer u razmatranjima se susrećemo s Isusovim životnim standardima, s Isusovim stavovima koji nas pozivaju da iziđemo iz sebe i počnemo prihvaćati i živjeti prema njegovim kriterijima. Dakle, Ignacije nas želi podučiti da nije metoda razmatranja ono što nas mijenja, nego susret sa živim Isusom! "Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac." (Benedikt XVI. Deus caritas est, 1). Jedino to donosi promjenu! Metoda nam pomaže doći do sabranosti, opuštenosti i mira, ali život naš se preoblikuje u susretu s Isusom i u poniznoj prošnji za potrebnu milost.
Ignacije nas potiče da provodimo svoje vrijeme s Bogom meditirajući i kontemplirajući njegovu riječ, te da bilježimo duhovne pokrete, a sve nas to uvodi u školu razlikovanja duhova. Takvo iskustvo je dovelo Ignacija do snažne promjene vlastitoga života. Zbog toga je to iskustvo nastojao prenijeti u knjigu Duhovnih vježbi kako bi se svi ljudi mogli time okoristiti. U središtu Ignacijeve knjižice Duhovnih vježbi je razmatranje Božje riječi koja nas dovodi do susreta s utjelovljenom Riječi. Bez takvog meditativnoga pristupa Božjoj riječi, suočavanja sa samim sobom, s Isusovim izazovima, s borbom razlučivanja, mogli bismo biti samo poznavatelji (apologeti) Božje riječi ali ne i gorljivi svjedoci. Zato je rad na sebi najzahtjevniji i najvažniji u duhovnom životu.
Možemo reći da je knjižica Duhovnih vježbi svojevrsni skup molitava s naglaskom na kontemplativni vid. No, Sv. Ignacije implicira svu širinu kršćanske duhovnosti, od jednostavnih diskurzivnih molitvenih izričaja do najuzvišenijih stupnjeva kontemplacije i očitovanja darova Duha Svetoga. Ignacije drži da onaj koji razmatra Božju riječ na takav način mora biti „zapaljen“ tom Riječju i tu vatru nositi u svome srcu, u svome domu (obitelji), u svojoj Crkvi i u cijelome svijetu. Cjelokupni proces Ignacijevih duhovnih vježbi dovodi egzercitanta (vježbatelja) do spoznaje da je Bog aktivno prisutan u svijetu i blisko želi surađivati sa svakom osobom za boljitak ovoga svijeta. Zato će Ignacije i reći "Ite inflammate omnia". "Idite i zapalite sve", tj. zapalite svijet vatrom ljubavi Duha Svetoga.
Marinko Miličević