Sv. Ignacije i Manreza

Sv. Ignacije rođen je 1491. u Loyoli u Španjolskoj, u plemićkoj obitelji. Svoje mladenaštvo proveo je, po vlastitim riječima, u ispraznostima ovoga svijeta. Godine 1521. bio je ranjen u ratu i od tada počinje njegovo obraćenje i duhovna preobrazba. Nakon oporavka u obiteljskome dvorcu u Loyoli, odlazi u Manrezu (španj. Manresa), mjesto nedaleko od Barcelone. Nastanio se u jednoj špilji i u njoj boravio oko godinu dana. Vrijeme je provodio u molitvi i pokori te je napisao glasovite Duhovne vježbe kao rezultat svojih molitvenih iskustava i prosvjetljenja. S vremenom je ta špilja postala najdragocjeniji kulturološki simbol grada Manreze. Danas se iznad nje uzdiže crkva (svetište) i Međunarodni centar ignacijanske duhovnosti.

Sv. Ignacije svoj je boravak u Manrezi smatrao izuzetno važnim. Jednom je prilikom rekao kako je za njega vrijeme provedeno u samoći bilo kao neka vrsta novicijata. Stoga danas "pohod Manrezi" znači odlazak na izvore ignacijanske (ili ignacijevske) duhovnosti. Manreza je u duhovno-kulturološkom smislu svojevrsna kolijevka, prije svega Družbe Isusove, ali i kršćanske duhovne kulture općenito.

Ključna prekretnica boravka sv. Ignacija u Manrezi jest iskustvo koje je doživio na obližnjoj rijeci El Cardener gdje je imao viziju koju je jednostavno nazvao 'prosvjetljenje na Cardeneru', a u svojoj Autobiografiji opisao riječima: "I dok je tamo sjedio, počeše mu se otvarati oči uma. Nije imao viđenje, nego je shvatio i spoznao mnoge stvari iz duhovnog života i s područja vjere i naobrazbe. A sve to u tako veliku svjetlu da su mu sve stvari izgledale kao nove". (br. 30).

Temelj koji je Ignacije primio u Manrezi ostat će glavna pokretačka snaga tijekom cijeloga njegova života. Tom je snagom Ignacije mogao kročiti dalje: hodočastiti u Svetu zemlju (1523.), studirati u Barceloni (1524.), u Alcali (1526.), u Salamanci (1527.), u Parizu (1528.) i u Rimu gdje je proveo ostatak života utemeljivši Družbu Isusovu. Tu je snagu preko Duhovnih vježbi prenosio i na druge. Duhovne vježbe postaju pravo obogaćenje za sveopću Crkvu od 1548. godine kada ih je papa Pavao III. odobrio. Ignacije je nazvan 'apostolom Rima' jer je uvijek pomagao ljudima u potrebi, posebno siromasima i bolesnima. Zato i nas njegove Duhovne vježbe oslobađaju za druge, da ih ljubimo i da im služimo.

Sv. Petar Kanizije (1521.-1597.), koji je napredovao do velike svetosti upravo na Ignacijevim Duhovnim vježbama, izjavio je: "Ignacija ne moramo u svemu nasljedovati, ali ga svi trebamo nasljedovati u njegovoj vjeri." I doista, sv. Ignacije bio je čovjek iznimno velike i djelatne vjere. Vjerovao je da je Bogu sve moguće i u toj se vjeri čvrsto oslanjao na Njega. Na poseban je način u Manrezi doživio Boga Svemoćnoga, Svetoga i Sveprisutnoga, koji brine za svoja stvorenja. Izvor svemu tome bilo je Ignacijevo početno obraćeničko iskustvo Boga koji je ljubav i koji ljubi, koji mu je oprostio sve grijehe i pozvao ga na novi život.

Možemo slobodno reći da je Ignacije potpuno povjerovao Božjoj ljubavi i zato je njegov duhovni razvoj vodio do punine svetosti kao odgovor na tu ljubav. U Ignaciju se na osobit način formirala velikodušnost, temeljna krepost njegova nutarnjeg života kao iskaz ljubavi prema dobrome Bogu: Bogu dati sve, Njega iznad svega ljubiti, u Njega se potpuno pouzdati, i sve činiti na veću slavu Božju. To se jasno ocrtava i u Ignacijevu geslu: AD MAIOREM DEI GLORIAM – SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU.

U današnje nas vrijeme ime Manreza redovito asocira na Ignacijev život proveden u špilji i nastanak Duhovnih vježbi. Ono što je Ignacije doživljavao na tome mjestu, postaje izazov svakome tko odluči slijediti Gospodina prema Ignacijevim uputama. Upravo su iz toga razloga ove duhovne vježbe nazvane Manreza – ignacijanske duhovne vježbe kroz liturgijska čitanja. Kroz njih se nastoji ostvariti Ignacijev ideal temeljen na njegovim bogatim molitvenim iskustvima, razmatranjem Božje riječi koju Crkva nudi. Prakticirajući ove duhovne vježbe i razmatrajući Božju riječ na Ignacijev način, zapravo se povlačimo u špilju ili odaju vlastitoga srca, ali i u odaje Srca Isusova i Marijina.

Špilja u Manrezi u kojoj je sv. Ignacije proveo oko godinu dana, 1522.-1523. Ovo se mjesto smatra svetim jer su tu nastale Duhovne vježbe. Ovdje je Ignacije dobio mnoga prosvjetljenja kroz zahvate Božje milosti. Špilja je ukrašena u 17. stoljeću alabastrenim kamenim reljefom koji prikazuje sv. Ignacija kako zapisuje Duhovne vježbe, a Blažena Djevica Marija je prikazana kao posrednica svih milosti koje je svetac primio.

Prostor ispred špilje, molitveni prostor koji vodi u njezinu unutrašnjost. Iznad ulaza nalaze se anđeli koji drže otvorenu knjigu naslovljenu Ejercicios Espirituales – Duhovne vježbe. Taj je prostor svojim slikama dodatno oplemenio slikar Martín Coronas SJ. krajem 19. i početkom 20. st.

Crkva - svetište

Crkva, sagrađena nad špiljom 1759. godine, nosi naslov „Crkva svete špilje grada Manreze gdje je sv. Ignacije Lojola napisao knjigu Duhovne vježbe“. U središtu glavnog oltara je skulptura Bezgrješne Djevice Marije, desno skulptura sv. Ignacija, a lijevo sv. Franje Ksaverskog. Oltar je posvećen Presvetome Trojstvu. Crkva je izgrađena u raskošnom baroknom stilu, a danas je dio monumentalnog kompleksa koji se uzdiže nad gradom pokazujući svu ljepotu isusovačke arhitekture spojene s katalonskom umjetnošću. Veći dio tog kompleksa čini Međunarodni centar za ignacijansku duhovnost.

Crkva i Međunarodni centar za ignacijansku duhovnost

U središtu zdanja nalazi se Ignacijeva špilja, desno je crkva, a lijevo Međunarodni centar za ignacijansku duhovnost. Kao što je nekada sv. Ignacija prožimao Božji mir u špilji, tako i svi koji dolaze ovamo, mogu osjetiti isti mir, ne samo u njegovoj špilji, nego i u cijelom okolišu koji je vrlo prikladno uređen za one koji ovdje obavljaju duhovne vježbe. U parku koji se prostire iza kuće, lako je naći mjesto za razmatranje, odmarati se u bujnom zelenilu parka, promatrati  prekrasna stabla naranača, zastati u tišini u nekoj skrivenoj sjenici. Tu je i šetnica s postajama Križnoga puta.